Grad Požega nalazi se (45.34° N i 17.68° E) na 152 m nadmorske visine u plodnoj dolini, koja je uokvirena slavonskim gorskim prstenom Psunja, Papuka, Dilja i Požeške gore.
Iako jugoistočno položena u toj Zlatnoj dolini, koju su još Rimljani nazvali Vallis aureae, ona je kroz stoljeća najvažnije životno središte stanovništva središnje Slavonije. Njezin topografski položaj podno Staroga grada i okolnih vinorodnih brežuljaka, omogućio je Požegi stvaranje srednjovjekovne obrambene tvrđave (koja se spominje u dokumentima već od 1227. godine.), a kasnije i izgradnju gradskog podgrađa ili suburbiuma, kao vrlo važnog trgovačkog i obrtničkog središta. Požega je sve do danas ostala "vjerna" Slavoniji.
Sjedište 1993 g. obnovljene Županije požeško-slavonske, grad Požega i njezina okolica, opovrgava dva najčešća stereotipa o istočnoj Hrvatskoj. Brežuljci i prave planine, više nego ravnica, određuju izgled, osobine i karakter Požeštine. Ulice grada ulaze duboko u obronke Požeške gore, vijugaju uz brojne potoke i gotovo je nemoguće pronaći ijednu prometnicu koja se siječe pod pravim kutom. Dinamičnost reljefa i tlocrta prožima se s burnom i zgusnutom prošlošću Požege.
Anonimni je notar Belle III: (1172.-1196. g.) u svojim Gestae Hungarorum, opisu najranije povijesti Mađara, izvjestio o osvajanju tri kastra po prelasku Drave. U Slavoniji, kako je tada nazivan prostor od Sutle do Dunava, osvojene su gradine, središta urbanizacije, Zagrab, Vlco i Posega. Dakle, Požega vrlo rano postaje sjedište velikog vlastelinstva, a srednjovjekovni grad postaje središtem trgovačkih, obrtničkih, upravnih, vojnih i crkvenih funkcija za širu okolicu. Požeška županija spominje se po prvi put već 1210., a crkvena župa 1232. godine. Razvoj upravnih funkcija od osobite je važnosti za Požegu, dok su veliki obol tom razvitku dali i crkveni redovi - pogotovo Franjevci, Dominikanci, Pavlini i Isusovci. Sakralni spomenici, uz profiliranu staru gradsku jezgru, koja je "zaokružena" osobito u doba baroka, daju Požegi draž jednog od najljepših sjevernohrvatskih gradova.
Istraživanja su crkvice Sv. Lovre potvrdila da su, uz pretpovijesne, i rimski nalazi prethodili srednjovjekovnoj Požegi. Požeški burg, izdužena šesterokutna utvrda koja se nalazila na brijegu usred grada, izgrađen je vjerovatno u 11. stoljeću. Za sada, sve dok možebitni novi izvori ne potvrde drugačije, prave početke naselja treba tražiti u prvom spomenu Požeške županije iz 1210. godine i samog Castrum de Posege iz 1227.godine.
Požega je bila rezidencijalni posjed hrvatsko-ugarskih kraljica i izuzeta od banske i županijske vlasti. Povelja o pravima slobodnog kraljevskog grada nije sačuvana. Međutim, povlastice koje su građani civitasa, grada u podnožju tvrđave uživali, njima posve odgovaraju.
Nestala utvrda s visokom branič kulom, baš kao i središnji Trg Svetog Trojstva nepravilnog trokutastog oblika, po svojim su osobinama romanički. Od srednjovjekovnih spomenika, osim dominikanske crkvice Sv. Marije (danas Sv. Lovre, prvi puta spomenute 1303. g.) s gotičkim freskama, ništa nije sačuvano. Nesigurnost zbog udara osmanskih akindžija od kraja 14. st. izaziva gospodarsko propadanje i iseljavanje starosjedilaca. Dotadašnje opkope oko Požege zamjenjuju u 15. st. izgrađeni bedemi, koji ipak nisu obranili naselje. Grad je funkcionirao sve do tridesetih godina šesnaestog stoljeća, kada je u njemu 110 kuća i 15 dućana. Godine 1537. Požegu su osvojili odredi smederevskog Mehmed paše Jahjapašića.
Požega je tijekom stotinu i pedeset godina duge osmanlijske vladavine bila sjedište sandžaka, najvažnije upravno i vojno središte Slavonije. Od smirivanja prilika na granici prema banskoj Hrvatskoj, povećava se broj stanovnika i Požega, sada kasaba, dobiva zamjetniju muslimansku zajednicu. Velik broj građana su obrtnici, a 1579. g. u gradu postoji 160 dućana. Mnogi od njih smješteni su na središnjem trgu, kojeg turski izvori zbog neobična izgleda opisuju kao "jajoliku zemlju". Iako su osmanske kuće uglavnom drvene, pokrivene šindrom, kroz požešku je kasabu prolazio vodovod. Najnovija istraživanja turskih izvora potvrđuju zapis Pavla Rovinjanina iz 1640. g. koji izvještva da je u gradu zamjetio 14 džamija i mesdžida, manjih bogomolja.
Pogibija požeškog sandžakbega pod Siskom 1593. g. najavila je početak kraja osmanlijske vlasti. Muslimanska elita više se ne upušta u pljačkaške pohode preko granice, a kršćansko stanovništvo uživa velike povlastice.
Iznenadni noćni udar odreda fra Luke Ibrišimovića Sokola 1688. g. na tri tisuće Osmanlija koji su se pokušali vratiti u Požegu, koju su napustili nekoliko mjeseci ranije, i danas se slavi kao dan oslobođenja grada. I u oslobođenju od turske vlasti Požeština je, u koju se Osmanlije još jednom vraćaju, odigrala stožernu ulogu u Slavoniji.
Dolazak pod Habsburgovce značio je ponovni povratak u istočno-srednjoeuropske razvojne tijekove. Nakon prestanka provizorija 1745.g. i uspostave Požeške županije, grad se ponovo vraća pod hrvatsku, bansku, vlast. Iako su u svim onovremenim izvješćima naglašene gradske osobine Požege, oporavak je bio polagan. Ionako je malobrojno stanovništvo 1739. g. pokosila epidemija kuge. Deset godina potom, u spomen na 798 umrlih Požežana podignut je barokni kužni pil. Skulptor Gabriel Granici kao vezivno sredstvo mramornom pijesku dodao je 2 000 jaja.
Vlastelinstva su tada bila temelj uprave i gospodarstva. Kutjevački je posjed, kojim upravljaju Isusovci, ovome crkvenom redu omogućio osnivanje pete po redu gimnazije u hrvatskoj 1699. g. Isusovci grade i kazališnu dvoranu 1727., a prvu gradsku ljekarnu otvaraju 1740. Uz studij filozofije za franjevački podmladak, što je prva visoka crkvena škola u Slavoniji nakon izgona Osmanlija i Academia Poseganu otvorenu od 1760. do 1776. g., Požega je, uz Zagreb jedino hrvatsko središte višeg obrazovanja.
Carica Marija Terezija Požegi 1765. g. izdaje povelju slobodnog kraljevskog grada, a gradi se i crkva (danas katedrala) Sv. Terezije Avilske. Srednjovjekovnoj se gradskoj osnovi, po prvi puta planskim djelovanjem, daje današnji barokni izgled. Barokne su jednokatnice s prelijepim boltama vjerovatno izgradili marijaterezijanski majstori iz sjeverne Italije.
Požega je kroz stoljeća, pa i u vrijeme teškog bremena turske vladavina (od 1537. do 1688.), bila funkcionalno središte bogate agrarne okolice. Međutim, od osobite važnosti bio je razvoj trgovine i obrta. To pogotovo vrijedi za razdoblje baroknog 18. i postbaroknog 19. stoljeća, kada životom Požege dominiraju udruženja trgovaca i obrtnika (cehovi). Okolna prirodna bogatstva, poput poljoprivrede, vinogradarstva, šumarstva, rudnog blaga i slično, omogućuju u Požegi tijekom 19. stoljeća i pojavu većih manufakturnih radionica, pa i industrije.
Ovaj razvoj potpomognut je izgradnjom makadamskih putova (od marijaterezijanskog vremena nadalje), te osobito potezanjem srednjoslavonske željezice (od 1894. godine). Godine 1850. u Požegi djeluje već 282 obrtnika, te dvadesetak manufakturnih radionica i trgovačkih firmi.
Devetnaesto je stoljeće, napose vrijeme nakon ukidanja Bachova apsolutizma, doba kada Požega zaslužuje epitet slavonske Atene. Požežani prvi u Hrvatskoj 1847. g. u javni život uvode hrvatski jezik, a djelovanje niza uglednika iz kulturnog i političkog života logični su nastavak dugotrajnog i temeljitog djelovanja gimnazije. Podžupan Miroslav Kraljević, izdavač časopisa "Slavonac", pisac prvog modernog hrvatskog romana "Požeški đak" i djed poznatog slikara, duhovna je vertikala Slavonije šezdesetih godina 19. stoljeća. Najviše domete na kulturnom polju gospodarstvo nije slijedilo. Održavanje prve gospodarske izložbe u Slavoniji 1863. g. ostalo je usamljenim događajem, poglavito nakon što su najvažnije prometnice zaobišle grad.
Ukidanje županije 1923. g. kao i promjena imena 1929. g. u Slavonska Požega uokvirilo je više desetljeća dugo razdoblje stagnacije. Tijekom drugoga svjetskog rata u Požeštini se vode žestoki okršaji. Iz prosječnosti u poslijeratnom su razdoblju Požegu izdizali uspješni pojedinci i maspokovska epizoda 1970-tih godina.
Tek od domovinskog rata, slavne 123. brigade koja je zapadne dijelove Požeške kotline oslobodila u zimu 1991/92. Požegi se vraća i njeno povijesno ime. Požega opet postaje županijsko središte početkom 1993. godine. Uspostavom biskupije 1997. godine primjetan je novi, nagli, uzlazni ciklus u razvoju grada. Potvrđuje to i povratak visokoškolskih ustanova (1998. godine osnovano Veleučilište u Požegi), pojačana gradnja i svekolika obnova.
Usprkos sjedištu županije i župe, te drugim važnim funkcijama, broj stanovnika u Požegi, baš kao i ostalim glavnim gradskim središtima sjeverne Hrvatske, kroz povijest nije bio velik.
Nagliji porast broja stanovnika, koji je rezultat preseljavanja iz okolnog ruralnog područja, Požega bilježi tek intenzivnim procesima industrijalizacije tijekom ovoga stoljeća, posebice nakon drugoga svjetskog rata. Godine1857. u Požegi živi 2 227 stanovnika, 1880. godine 3 292, 1910. godine 5 899 i 1931. godine 7 125 žitelja. Demografski Požega najbrže jača u zadnjih četrdesetak godina: u gradu je 1948. živjelo 8 544, potom 1971. godine već 18 184, te 1991. godine 21 046 stanovnika. Staro sjecište putova i ljudi, koje je ponešto izgubilo povlačenjem podravskog, a osobito posavskog modernog prometnog smjera, opet danas dobiva na vrijednosti.
