Na prvoj korizmenoj tribini, koja je održana u četvrtak, 2. ožujka u Dvorani sv. Terezije Avilske u Požegi fizičar dr. sc. Luka Popov izložio je svoje osobno svjedočanstvo pod naslovom: „Od ateista do vjernika po teološkoj misli Benedikta XVI.“.
Nakon molitve, moderator tribine prof. Ivan Bedeničić, pozdravio je brojne sudionike, izrazivši radost što započinje još jedan ciklus korizmenih tribina u gradu Požegi u organizaciji Požeške biskupije, kao jedan od njezinih evangelizacijskih programa u nastojanju promicanja dijaloga između vjere, znanosti i kulture. Naglasio je kako je cilj ovogodišnjeg tribina osvijestiti aktualnost vjere u današnjem suvremenom svijetu. Potom je u kratkim crtama predstavio predavača dr. sc. Luku Popova, osobito istaknuvši njegovo neumorno i odvažno traganje za istinom, koje je okončano njegovim obraćenjem i prihvaćenjem Gospodina Isusa Krista kao Spasitelja, čije sudbine je postao dionikom u svetom krštenju.
U prvom dijelu svog izlaganja dr. Popov govorio je o svom osobnom životnom putu, od odrastanja u ateističkoj obitelji u Splitu, preko studentskih dana i postdiplomskog studija na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu Sveučilišta u Zgrebu, koji je okončao doktoratom iz područja teorijske fizike elementarnih čestica 2013. godine, s osobitim naglaskom na utjecaj teološke misli pape Benedikta XVI. na taj njegov put. Kazao je kako su ga od malih nogu osobito zanimale prirodne znanosti, a ponešto i književnost. Istaknuo je kako je tijekom školovanja mnogo čitao i da je ta ljubav prema čitanju uvelike zaslužna što je zavolio povijest, napose ciklus novela o drevnim civilizacijama o kojima je pisao finski književnik Mika Waltari. Čitajući među spomenutim novelama i one u kojima se govori o životu prvih kršćana i kršćanskih zajednica sve je više u njemu raslo uvjerenje kako je kršćanstvo povijesno jako dobro dokumentirano, i u određenoj mjeri mnogo bolje i pouzdanije nego mnogi drevni povijesni događaji, koji se u povijesnoj znanosti uzimaju zdravo za gotovo. Pritom ga se naročito dojmila motivacija Isusovih učenika i prvih kršćana, da unatoč nevoljama i progonima s kojima su se kao kršćani morali suočavati, svjedoče ne tek za neku njima dragu i privlačnu ideju, nego za ono što su „čuli i vidjeli“ oni sami ili najbliži svjedoci događaja Isusova života, osobito njegove muke, smrti i uskrsnuća. Ispripovjedio je zatim način na koji se on, ateistički odgojen mladi znanstvenik, prvi puta susreo s teološkom mišlju kardinala Josepha Ratzingera, kasnije pape Benedikta XVI. Naime, dok se jednom u krugu njegovih kolega fizičara povela rasprava, a on se priklonio onima koji su s omalovažavanjem i predrasudama govorili o spomenutom teologu, jedan ga je kolega potaknuo da pročita Papinu knjigu „Sol zemlje“, što je on i učinio. Čitanje spomenute knjige počelo je uklanjati njegove predrasude o vjeri te ga dodatno zainteresiralo za Ratzingerovu teološku misao. Pročitao je zatim i „Uvod u kršćanstvo“ i mnoga druga Papina djela. Kazao je da je njemu kao znanstveniku osobito bilo blisko to što Papa u svojim teološkim djelima naglasak stavlja na razum, zastupa primat razuma, te mu je takvo – na logosu utemeljeno razmišljanje – pomoglo da kao pogrešno odbaci ateističko simplicističko poimanje i svođenje religije isključivo na osjećajnu, emocionalnu razinu. Nadalje, u njegovoj odluci da se obrati i prigrli kršćanstvo kao istinsku religiju važnu ulogu je odigrala povijesno nepobitna činjenica da je kršćanstvo dalo veliki doprinos razvoju moderne znanosti i civilizacije osnivanjem sveučilišta i škola, bolnica i ljekarni, promicanjem umjetnosti i kulture, karitativnim i misijskim djelovanjem, i tomu slično. Još je rekao da mu je Ratzingerova teologija pomogla da ne ostane samo na razini prihvaćanja da je „dobro“ ono što je Katolička Crkva činila i čini, nego mu prosvijetlila pamet da uvidi i prihvati da je „istina“ ono što ona naviješta i vrijednosno zastupa, jer je to baština božanske objave koju je primila od svog utemeljitelja Isusa Krista. Ustvrdio je da je njemu itekako bilo smisleno to što je Papa u vrijeme sveopćeg relativiziranja istine uporno naglašavao važnost pitanja o istini, što je vidljivo i u njegovu biskupskom geslu „cooperatores veritatis“, čime je posvjedočio da sebe smatra „suradnikom istine“. Pripomenuo je kako je zanimljivo da se, za razliku od nekih drugih obraćenja koja se ostvaruju u nekim dramatičnim događajima, njegovo obraćenje dogodilo na intelektualnoj razini. Ovaj dio izlaganja zaključio je govorom o svom krštenju te redovitom sakramentalnom životu nakon krštenja. Kazao je da je nakon krštenja poslao pismo papi Benediktu XVI. u kojem mu je zahvalio što je svojim teološkim promišljanjima doprinio njegovu obraćenju.
Drugi dio izlaganja dr. Popov posvetio je pitanju odnosa znanosti i objavljene religije, kojim se je nakon svog obraćenja počeo intenzivnije baviti, sudjelujući na tribinama i u raznim debatama, napomenuvši da je spoznaje do kojih je pritom došao sabrao u knjizi „Znanost i objava“, te je sudionicima tribine ukratko prikazao njezin sadržaj. Ustvrdio je da mnoga, ako ne i sva prijeporna pitanja odnosa između znanosti i vjere iščezavaju, ako se prethodno dobro i točno definira što je „znanost“, a što pak „vjera“, odnosno objava. Odbacio je dva krajnja stajališta o spomenutom odnosu: (1) da su znanost i vjera dvije potpuno nepomirljive stvarnosti, i da onaj tko odabere znanost nužno mora isključiti vjeru i obrnuto, te (2) da su znanost i vjera dvije potpuno odvojene stvarnosti, koje se ni u jednom dijelu ne dodiruju. Ustvrdio je kako smatra da znanost i kršćanska vjera trebaju biti u trajnom dijalogu, a da bi se to moglo ostvariti potrebna je nova paradigma zahvaljujući kojoj će se porušeni most između znanosti, s jedne, te filozofije i teologije, s druge strane, moći ponovno izgraditi.
Nakon izlaganja uslijedila je rasprava, pod moderiranjem prof. Bedeničića, tijekom koje su se sudionici zanimali za nastupe prof. Popova u mainstream medijima, za njegov osobni stav prema nekim aktualnim vjerskim pitanjima i slično. Na upit što smatra da se je u njegovu životu promijenilo nakon obraćenja, odgovorio je da je kao ateist vidio oko sebe samo i isključivo materijalni svijet, a da sada kao vjernik vidi cjelovitu stvarnost, te da kršćanstvo nije u prvom redu spoznaja, nego odnos sa živim Bogom.
Završavajući tribinu, prof. Bedeničić zahvalio je predavaču na zanimljivom izlaganju, a sudionicima za dolazak. Najavio je da će na idućoj tribini u četvrtak, 9. ožujka gostovati poduzetnik dr. sc. Vladimir Grebenar, koji će održati izlaganje „Duhovnost poduzetništva“.
Izvor: Požeška biskupija