Portal sv. Duha

Na sjevernom pročelju crkve Sv.Duha u Požegi otkriven je portal koji je nedvojbeno potvrdio da je crkva bila građena 30-ih godina 13.stoljeća Na sjevernom pročelju crkve Sv.Duha u Požegi otkriven je portal koji je nedvojbeno potvrdio da je crkva bila građena 30-ih godina 13.stoljeća

Na sjevernom pročelju crkve Sv.Duha u Požegi otkriven je portal koji je nedvojbeno potvrdio da je crkva bila građena 30-ih godina 13.stoljeća, što znači da je svojim tlocrtom jedna od najstarijih očuvanih gotičkih crkava u Hrvatskoj. Građena je prema svim značajkama cistersitskog graditeljstva s konzervativnim zadržavanjem romaničkih morfološkuih elemenata, te svjedoči da se pojava gotike u Hrvatskoj na čijem su tlu cistrrciti imali svoje samostane ne razlikuje od širenja novog stila u drugim dijelovima Europe.

1995/1996.godine na temelju ugovora s Gradom Požega Institut za povijest umjetnosti iz Zagreba, odnosno voditelji mr.sc. Davorin Stepinac i Zlatko Uzelac prof. izvršili su istraživanja zazidanog portala na pročelju samostanske (i župne) crkve sv.Duha u Požegi. Sakupljeni su i provjereni arhivski podaci, izrađene detaljne arhitektonske snimke i restauratorski opiti, te je nakon povijesno-umjetničke valorizacije napravljen prijedlog prezentacije.

Nakon završetka istražnih radova s prethodnim vađenjem „ispune“( tzv.turski portal) pristupilo se restauratorskoj obnovi metodama dopune ili zamjene oštećenih kamenih dijelova s ciljem prezentacije djelomične rekonstrukcije izvornog stanja portala , što je uključilo i definiranje pristupa – terena pred portalom. Odlučeno je da portal kao ulaz neće biti u funkciji jer je tijekom vremena došlo do promjene visina poda u crkvi , kao i na trgu sv.Trojstva pred portalom.

Radove na uređenju portala kao i pristupnog platoa izvršili su djelatnici Hrvatskog restauratorskog zavoda iz Zagreba , a isti su dovršeni 2005. godine.

Danas je portal reprezentativni primjer odnosa Požege prema svojoj prošlosti i onoga što Požega nosi u budućnost , a također i interesantan oblikovni detalj na glavnom gradskom trgu.

Read 16787 times

Related items

  • Stara bolnica u Vučjaku Stara bolnica u Vučjaku

    U Požegi se spominje 1698. g. hospital ( lat. zgrada u kojoj se liječilo bolesne, preteča današnjih bolnica) kraj Kamenitih vrata, koji je služio za smještaj vojske, zatim 1765.g. spominje se xenodochium za smještaj bolesnika i nemoćnih. Posebnu ulogu u razvoju zdravstva i ljekarništva imali su isusovci koji su došli u Požegu 1698. g., a u zgradi kolegije izgrađenoj 1711.g.osnivaju svoju ljekarnu 1740.g. Prva bolnica u Požegi izgrađena je 1836.g. u Vučjaku, a 1875.g. dobila je pravo javnosti.

    Nakon preuređenja i usavršavanja 1934. bolnica dobiva i prvoga kirurga dra Artura Horvata, koji je mogao izvoditi i prve operacije. Nova Banovinska bolnica, smještena van grada uz cestu na izlazu u pravcu Osijeka, izgrađena je i otvorena 15. srpnja 1936.g. i rad je arhitekte Stanka Kliska. Djeluje strogo i jednostavno, simetrično sa naglaskom na središnji, odnosno ulazni dio zgrade. Iz bolnice u Vučjaku je prenesena oprema i do 1941. djeluje pod ravnanjem dra Horvata.

    U početku je imala odjel kirurgije s ginekološko- porođajnim odjelom i internu sa zaraznim odjelom. Uz ravnatelja su radila dva liječnika i 26 službenika. Bolesnike je njegovao jedan bolničar, tri bolničarke i 10 sestara milosrdnica. U početku je bolnica imala 60 kreveta.

  • Sakralne građevine Sakralne građevine

    Požeški biskupski dvor Osnivanje Požeške biskupije (1997.) je potvrda i oživotvorenje stare biskupske tradicije koja je sada i zaživjela. Naime, Požega je na neki način bila biskupskim gradom još od 13. st. Tako je katolički nadbiskup Ugrin bio županom požeškim oko 1225. g. Požega je imala i svoj Zborni kaptol Sv. Petra osnovan 1220. godine koji je neprestano djelovao do provale Turaka u 16. st. Istina, taj Kaptol nije bio Katedralni, ali samo njegovo postojanje govori o Požegi kao važnom crkvenom središtu. Prepošt, koji je bio na čelu Kaptola bio je u Požegi i generalni vikar Pečujske biskupije za područje Slavonije između Save i Drave od Cernika na zapadu (kraj današnje Nove Gradiške) do Morovića (u Srijemu) na istoku. I u 17. st. dok su Turci još bili u Slavoniji, imali su u Požegi zagrebački biskupi svoje vikare - Franjevce Petra Nikolića i Luku Ibrišimovića. dine podigli spomen-ploču.

    Požeška katedrala - crkva Sv. Terezije Avilske

    Katedrala Sv. Terezije Kada je glasoviti hrvatski slikar, povjesničar umjetnosti i prvi hrvatski ministar prosvjete Iso Kršnjavi početkom 20. st. potakao vrednovanje kasnobaroknih sakralnih zdanja u Hrvatskoj iz vremena Marije Terezije posebno je istakao crkvu Sv. Terezije u Požegi. Naime 1902. godine objavljena je u Beču knjiga "Umjetnost u riječi i slici u Austrougarskoj monarhiji". U toj knjizi posebno poglavlje napisao je Kršnjavi pod naslovom "Hrvatska umjetnost" i istakao izuzetnost ove požeške crkve.

    Crkvu Sv. Terezije gradio je vlastitim sredstvima zagrebački biskup Franjo Thauszy. On je iznos od 80 000 forinti umjesto za obnovu požeške tvrđave, čiji je bio vlasnik, namijenio ovoj crkvi. Dozvolu za gradnju crkve dala je carica Marija Terezija 11. srpnja 1754. g koja odlučuje da se crkva posvećena Sv. Tereziji Avilskoj gradi od građevinskog materijala napuštenih skladišta i požeške vojarne. Kamen temeljac postavljen je 28. lipnja 1756. g. Crkva se gradila sedam godina, a posvetio ju je 24.7. 1763. g. spomenuti biskup Thauszy.

    Koliko je crkva svojom ljepotom i raskošom baroka bila dojmljiva najbolje potvrđuje zapisana izjava biskupa Alapovića koji ju je obišao potkraj 18. st.
    Kada je biskup stupio u crkvu ushićen je uskliknuo (na latinskom jeziku): "O Talijane, Talijane, koji si gradio ovaj hram, gdje ti leže kosti, da ih blagoslovim!"
    Naime, nikada se nije saznalo tko je bio njen graditelj. Jedino se zna da je nacrt za gradnju poslala sama carica Marija Terezija. Naš hrvatski i požeški velikan i suvremenik u slikarstvu i povijesti umjetnosti akademik Matko Peić istražujući požešku arhitekturu piše "da su velik dio arhitekture požeškog baroka sagradili putujući talijanski majstori koji su u podnožju zgrade na glavnom požeškom trgu unijeli oblik luka zvanog bolta, oblik poznat u graditeljstvu Padove (Italija).

    Oni su, prema Peiću vjerovatno i izgradili i crkvu Sv. Terezije "čistu jednako u horinzontlnom i vertikalnom planu
    Jedanaest godina iza protjerivanja Turaka (1687.) dolaze u Požegu Isusovci 1698. Oni ubrzo kraj stare crkve Sv. Lovre (Lovrinca) podižu manju kuću na ostacima srednjovjekovnog samostana klarisa. Od 1705. do 1711. godine grade svoju glasovitu Kolegiju "Collegium Poseganum", veliku palaču u baroknom stilu u kojoj su boravili učenici gimnazije što su je Isusovci osnovali 1698. g.

    Za potrebe gimnazije grade posebnu zgradu 1726. u kojoj je danas samostan časnih sestara. Isusovci osnivaju 1761. i Akademiju za studij filozofije i moralne teologije poznatu pod imenom "Academia Posegana". Nju je dokinula Marija Terezija 1776. tri godine nakon ukidanja isusovačkog reda 1773. g.

    Novi vlasnik kutjevačka gospoštija (čiji su ranije Isusovci bili također vlasnici) prodaju na dražbi zgradu Kolegije. Javilo se više kupaca, a najviše je ponudio i zgradu kupio biskup Alagović. On je inače bio zaljubljenik Požege. Staru požešku utvrdu "Stari grad" sa šest kula namjeravao je urediti za rezidenciju požeških biskupa. Bila mu je namjera osnovati u Požegi središte biskupije za onaj dio Slavonije koji se nekada nalazio pod Pečujskom biskupijom. U tome ga je spriječila smrt 1837. On je u kupljenoj zgradi Kolegija uredio orfanotrofij (sirotište) i konvikt za nadarene dječake. Kako je zgrada bila derutna, biskup ju je obnovio (1833.-35.) pa tako Kolegij postaje dvokatna građevina. Nakon ponovne uspostave isusovačkog reda oni dolaze u Požegu i preuzimaju ovaj zavod sve do 1871., a nakon toga njime po drugi put upravljaju nadbiskupski svećenici. Godine 1903. i 1904. traje obnova građevine i podiže se treći kat po nacrtima zagrebačkog arhitekte Janka Holjca, a na poticaj zagrebačkog biskupa Jurja Posilovića. Time zgrada Kolegija dobiva svoj konačni izgled sačuvan do danas.

    Po svojoj monumentalnosti to je sada i jedna od najvećih i najreprezentativnijih biskupskih palača u Hrvatskoj. Iako je dogradnjom 1904. izgubila svoje glavno barokno obilježje ona ipak sadrži u sebi elemente stilskih razdoblja od 13. do 20. stoljeća.

    U zavodu su boravili i školovali se istaknuti hrvatski književnici, umjetnici i svećenici kao što su Luka Ilić Oriovčanin, Vilim Korajac, Josip Eugen Tomić, Josip Štadler, Tomo Maretić, Ferdo Becić, Albert Bazala, Slavko Kolar, Josip Andrić i dr.
    Kada se u Požegi 1835. g. obilježavala 50. obljetnica ovog nadbiskupskog sirotišta tada mu je veliki požeški pjesnik Franjo Ciraki posvetio (uz ostale ) i ove stihove, koji najbolje svjedoče o njegovom značaju za hrvatski narod:

    "I godimice krilit će se dveri
    I u svijet hrlit mlade snage četa
    Da širom našeg Hrvatskog kraja
    Ta spomen nigda neugasne sveta."

    Raskoš razigranog baroka i rokokoa

    Interijer požeške katedrale Sv. Terezije Unutrašnjost požeške katedrale uređena je u stilu razigranog baroka i rokokoa. Crkvom dominira glavni oltar Sv. Terezije koji svojom monumentalnošću predstavlja rijedak primjer barokno-rokoko cjeline u Hrvatskoj. Darovao ga je i posvetio biskup Franjo Thauszy prigodom posvete same crkve. Oltarske slike nepoznatih autora dobivene su iz Beča. Od ostalih oltara posebno se ističe oltar Sv. Ivana Nepomuka, dar tadašnjeg hrvatskog bana Franje Nadasdyja, te oltar Sv. Mihaela Arhanđela kojeg je poklonio kutjevački župnik Josip Maurović, rodom Požežanin. Tu je još prekrasna barokna propovjedaonica također dar biskupa Thauszy na kojoj se nalazi njezin grb. Crkvene orgulje izrađene u tvornici Josipa Brandla u Mariboru postavljene su 1900. godine, a obnovljene 1966. Bogatstvo baroknog inventara crkve čine rokoko klupe izrezbarene u hrastovini, krstionica i ispovjedaonice.
    Ljepotu crkve upotpunjuju zidne slike koje su naslikali 1898. i 1899. godine glasoviti hrvatski slikari Celestin Medović i Oton Iveković.
    Slika Presvetog Trojstva nad glavnim oltarom njihovo je zajedničko djelo, dok se na stropu svetišta nalazi još Medovićeva slika Sv. Terezija na nebo uznesena. Medovićeva su još i djela: na stropu glavne lađe evanđelisti Sv. Matija i Mako, nad desnom sporednom lađom Isusu na Maslinovoj gori, a u glavnoj lađi Sv. Ćiril Iveković je naslikao na stropu glavne lađe evanđelioste Sv. Luku i Ivana, te Sv. Metoda, u desnoj sporednoj lađi Navještenje Marijino i nad korom Sv. Ceciliju. Nad pročeljem se izdiže vitki zvonik visok 63 metra. Svoj današnji izgled crkva je dobila krajem 19. st. postavljanjem šest osmerokutnih prozora s oslikanim vitrajima.

    Od crkvenog ruha i posuđa ističu se vrijedni pokloni carice Marije Terezije, kojoj je crkva Sv. Terezije bila posebnom miljenicom. Tu je sedam kaleža iz 17. i 18. stoljeća (pozlaćeno srebro), tri pokaznice od kojih je jedna gotička, te raskošni plašt, izrađen u Beču 1763. g. koji je također darovala carica i dr.

    Franjevački samostan i crkva Sv. Duha

    Franjevački samostan i crkva Sv. Duha Prema dosad istraženim povijesnim podacima franjevačka crkva Sv. Duha bila bi najstarija (djelomično) sačuvana crkva u Požegi. Crkva i samostan bili su dakako za dolazak Franjevaca u grad nakon progona Tatara iz Hrvatske u 13. st. Franjevci se u Požegi spominju već 1260. i smatra se da je crkva sa samostanom sagrađena u vrijeme kralja Ladislava IV., oko 1285, g. Crkva je najprije bila posvećena Sv. Dimitriju što govori dokumenat iz 1317., koji uz ostalo i navodi da su samostan i crkva izgorjeli 1305. g. Kada Turci osvajaju Požegu 1537., ruše samostan, a crkvu pretvaraju u džamiju nazvanu "Šerklot". Zbog toga je u crkvi ostalo sačuvano i nešto kasnoromaničke, gotičke i turske arhitekture. To su pokazali i arheološki radovi tijekom 1994. i 1995. godine. U dvorištu samostana otkriveni su brojni keramički predmeti iz 13. st. (posuđe), te ostaci kamenog zida iz tog vremena. Međutim, 1995. prilikom probnih arheoloških istraživanja otkriven je bogato dekorirani romanički portal iz 13. st. na sjevernom dijelu crkve. Građen je velikim kamenim klesancima na kojime je vidljiv ostatak marmorizirane freske crvene i crne boje. Uz portale zadarske i trogirske katedrale portal crkve Sv. Duha jedan je od najvećih romaničkih portala 13.u Hrvatskoj. U njemu je pronađen naknadno uzidan i manji turski portal iz 16. st.

    Nakon odlaska Turaka Franjevci se iz obližnjeg Vučjaka ponovo vraćaju na staro mjesto 1708. g. Započela je gradnja novog samostana koja je dovršena 1724. Usporedo se uređivala i obnavljala crkva Sv. Duha. Podignut je svod nad lađom crkve, pobočna, južna i sjeverna kapelica i sakristija. Iz doba gotike sačuvala se lađa i svetište, zvonik (originalan do trećeg kata), nadsvođenje svetišta, trijumfalni luk i sjeverni portal. Dimenzije crkve su - duljina lađe 25,6, a širina 8,4 metara, dok je svetište dugo 8,6 i široko 6,6 metara.

    Unutrašnjost crkve obogaćena je vrijednim baroknim oltarima i slikama (tri tirolska oltara iz 17. i 18. st.) i posebno vrijednim baroknim oltarom u sakristiji iz 1737. g. Ispod svetišta crkve nalazi se grobnica koja je zatvorena 1867. g. U grobnicu su se, pored Franjevaca, sahranjivali i glasoviti Požežani - suci, senatori, časnici, plemići. Tu je sahranjena i dvogodišnja kćer baruna Trenka. Ovdje je našao i svoj posljednji počinak fra Luka Ibrišimović, glasoviti "Sokol", osloboditelj Požege i tog dijela Slavonije od Turaka.
    U crkvi mu je 1892. postavljena nadgrobna ploča sa stihovima požeškog pjesnika Franje Cirakija. U samostanu se čuva i bogata knjižnica. Iako je njen veći dio stradao u požaru 1842. g. ona spada u nultu kategoriju i među vrijednijim je u Hrvatskoj. Obuhvaća oko
    15 000 svezaka s inkunabulama iz 16. stoljeća.

    Crkva Sv. Lovre

    Crkva Sv. Lovre Ovo je najstarija požeška crkva sagrađena početkom 14. st. u samom središtu grada. Jednobrodna je gotička crkva s užim i nižim svetištem, koje je poligonalno zaključeno s potpornajcima. Kasnije je dograđena sjevernom lađom također u gotičkom stilu. Građena je od kamena i ukupna dužina (lađe i svetišta) iznosi 23,8 metara, dok je lađa široka 9, a svetište 6,90 metara. Ima sakristiju građenu u gotičkom stilu, kasnije barokiziranu. U početku je to bila jednobrodna crkva, a dogradnjama do baroknog razdoblja postala je dvobrodna.
    Još nije utvrđeno tko je crkvu gradio. Mišljenje povjesničara je podijeljeno. Neki smatraju da je to bila crkva i samostan časnih sestara Sv. Klare (klarisa), a drugi, da je to bila crkva Dominikanaca. Kako je crkva u srednjem vijeku bila posvećena Sv. Mariji, njena gradnja dovodi se u vezu s knezovima Frankopanima koji su od 1335. do 1340. g. obnašali čast velikih župana požeških. Oni su s obzirom na veze i tradiciju s Trsatom i svetištem Majke Božje Loretske posvetili ovu crkvu Majci Božjoj od Loreta. Tek dolaskom Isusovaca u požegu krajem 17. st. crkva dobiva ime Sv. Lovre (Laurentius), što se tumači brzopletim prijevodom ranijeg imena "Lauretaum".

    Pored gotike crkva je doživjela i izvjesna renesansna obogaćivanja. Pregrađivna je u kasnogotičko-renesansnim oblicima. Posebno se ističe renesansno svetohranište (kustodija) koja ima dosta sličnosti s onim u pečujskoj katedrali i smatra se da je u crkvu donijeto kao cjelina. U crkvi su i vrijedne freske iz gotičkog razdoblja (14.st).

    Nakon odlaska Turaka zapuštenu crkvu obnavljaju Isusovci od 1711. do 1725. g. (dok gradnjom glavne i pokrajne lađe) koji uz nju grade i svoj kolegij. Uz crkvu je 1755. godine obnovljen zvonik. Odlaskom Isusovaca iz Požege dva zvona i crkveni sat prenijeti su na zvonik crkve Sv. Terezije. U obnovljenoj crkvi nalazili su se uz glavni oltar Sv. Lovre još četiri oltara: Sv. Franje Ksaverskog, Sv. Josipa, Sv. Križa i Sv. Alojzija. Crkva se kasnije koristi neko vrijeme za potrebe gimnazijske mladeži da bi s početkom 19. st. napustila i pretvorila u vojno i trgovačko skladište, žitnicu te bolnicu. Od 1835. ponovo je u crkvenoj funkciji. Ubrzo nakon II. svjetskog rata započela su dugotrajna istraživanja i restauriranje crkve.

    Samostan redovnica Sv. Vinka

    Samostan redovnica Sv. Vinka U dvokatnici, pedesetak metara od crkve Svetog Lovre, od 1878. godine smještene su redovnice reda Svetog Vinka. Zgrada je kao jednokatnica izgrađena 1726. godine za potrebe požeške Gimnazije. U njoj je bila Academia Posegana s filozofskim i teološkim fakultetom. Jedan od učenika, profesora i ravnatelja Gimnazije bio je i Antun Kanižlić, poznat po svom djelu "Sveta Rožalija". Njemu su u čast Odbor Matice hrvatske u Požegi i Društvo književnika Hrvatske 1969. go

  • Židovsko groblje Židovsko groblje

    Prema povijesnim zapisima dozvolom Gradskog zastupstva 1872.godine podignuto je Židovsko groblje - tada izvan grada, uz cestu iz Požege za Pakrac.1905.godine osnovano je «bogoštovno izraelitičko društvo» Chevra Cadisha kojemu je jedna od aktivnosti bila i organizacija dostojnog pogreba pokojnika, te uređenje i uljepšavanje groblja i grobova. Groblje je bilo nekoliko puta proširivano, a 1906. dobilo je svoj završni oblik kada je obzidano čvrstim zidom od kamena i opeke. Pokop židovskih građana Požege i njene okolice vršen je do 1941.godine. Tijekom II svjetskog rata u vrijeme progona Židova na groblju je učinjena najveća devastacija kada su mnoge grobnice opljačkane, mramorni spomenici teško oštećeni, a zidana ograda srušena. Godina za godinom do kraja 20.stoljeća za Židovsko groblje u Požegi značila je sve veću i veću propast. Više od četrdeset godina urušeni spomenici bili su zarasli u korov i šikaru i zatrpani gradskim smećem.

    Prvi put proračunom za 2004.godinu gradske su vlasti predvidjele sredstva za obnovu Židovskog groblja u Požegi. Po donošenju rješenja Uprave za zaštitu kulturne baštine Ministarstva kulture kojim je Židovskom groblju u Požegi utvrđeno svojstvo kulturnog dobra započela je izrada projektne dokumentacije uređenja spomeničkog kompleksa uz stručan nadzor Konzervatorskog odjela u Požegi.

    Radovi uređenja započeli su izgradnjom južnog ogradnog zida krajem 2005. godine , te nastavljeni izgradnjom istočnog zida i postavljanjem sjeverne i južne kapije tijekom 2006. godine. Najveći problem bio je obnoviti grobnice iz preostalih dijelova spomenika i grobnih okvira, no danas s ponosom možemo reći da je godinu dana nakon početka radova svih 140 grobova obnovljeno. Uređene su staze, posijana trava, posađeno listopadno i zimzeleno grmlje i drveće i postavljene klupe za predah svim dobronamjernim prolaznicima koje put nanese da se poklone pokojnim precima ili samo navrate posjetiti novouređeni spomenik kulture u gradu Požegi.

    Gore rečeno svjedoči da je Grad Požega prepoznao značaj i ulogu Židovske zajednice u vlastitom povijesnom razvoju, te u znak zahvale i poštovanja uložio znatan trud i sredstva kako bi obnovio groblje.

    Koliko su vrijedni izvedeni radovi na obnovi Židovskog groblja u Požegi za Požegu, Požeštinu, ali i čitavu Republiku Hrvatsku svjedoči činjenica da je 15.travanj dan sjećanja na žrtve Holokausta prvi put u Hrvatskoj obilježen izvan Zagreba 15. travnja 2007. na Židovskom groblju u Požegi u nazočnosti predsjednika Republike Hrvatske Stjepana Mesića, predstavnika Židovske zajednice u Hrvatskoj, predstavnika Židova s prostora bivše Jugoslavije i brojnih građana.

  • Kužni pil Kužni pil

    Simbol Požege spomenik Sv.Trojstva na Trgu Sv.Trojstva dugi niz godina bio je razlog spora u Gradu Požegi. Pitanje je bilo da li ga obnavljati ili postaviti repliku. Svi su se slagali u jednom da je spomenik u lošem stanju i da neće dugo izdržati pod utjecajem atmosferilija. 23.05.2003. održana je sjednica Gradskog poglavarstva na kojoj se raspravljalo o problematici obnove Kipa Svetog Trojstva u Požegi . Stav Grada je bio da se spomenik u cijelosti obnovi jer se radi o zavjetnom spomeniku Grada Požege.

    Po riječima tadašnjeg ministra kulture Antuna Vujića, glavnog konzervatora Miljenka Domjana , te Žarka Španičeka predstavnika Konzervatorskog odjela u Požegi spomenik je bio u takvu stanju da nije bilo moguće spomenik obnoviti i ostaviti na mjestu na kojem je bio tada, već da je jedino moguće rješenje bilo da se na mjesto spomenika postavi replika , a da se orginal obnovi i pohrani u zatvorenom prostoru .

    Članovi poglavarstva uvažili su izrečena stajališta , ali su zatražili da se o istome zatraži mišljenje Vijeća za kulturna dobra kao najkompetentnijeg tijela u državi za odlučivanje u takvim predmetima.

    Dakle , stav Grada bio je jasan – na Trgu treba ostaviti spomenik obnovljen i zaštičen od daljnjeg propadanja ako postoji za to i najmanja mogućnost , no ako stručnjaci shodno rezultatima istraživanja i uz suglasnost Vijeća za kulturna dobra utvrde da se spomenik ne može obnovljen vratiti na Trg poštivat će se obrazložen stav nadležnih stručnjaka.

    Nakon dostavljenog očitovanja Vijeća za kulturna dobra i nakon potpisivanja Ugovora s izvođačem radova razrješena je dvojba. Odlučeno je da će se izraditi replika, a stari spomenik pohraniti u zatvoreni prostor i zaštititi od daljnjeg propadanja.

    Kada se izrada spomenika u tvrtci Laboratorio Marseletto Di Vicenza bližila kraju započela je izgradnja temelja za postavu replike na Trgu Sv.Trojstva. Dana 26.rujna 2005. gradonačelnik Zdravko Ronko pohranio je u postament spomenika pisani zapis kao spomen na vrijeme postavljanja, ljude koji su omogućili da se ono dogodi , a prije svega na značaj samog spomenika.

    01.prosinca 2005.godine na Trgu Sv.Trojstva održana je svečanost obilježavanja dovršetka radova na postavljanju replike u nazočnosti predsjednika Republike Hrvatske Stjepana Mesića.

    Stari spomenik je pohranjen u prostorijama CUPOV-a gdje se restaurira. Prijedlog je da se po dovršetku restauracije izloži u dvorištu iza katedrale Sv.Terezije Avilske. U proljeće 2006. oko spomenika je postavljena kovana ograda rad djelatnika kovinotokarske radionoice Marač koju su istu i donirali Gradu Požega.

    Neposredno nakon postavljanja spomenik je možda djelovao previše bijel i previše nov. Međutim, vrijeme radi. Kiše i snijegovi, sunce i vjetrovi učinili su svoje Kip Sv.Trojstva na Trgu Sv.Trojstva u Požegi danas je elegantan, dostojanstven spomen daleke prošlosti uklopljen u vizuru kao da je oduvijek na tom mjestu ili bar od kada ga svako pojedinačno pamti.

  • Županijska palača Županijska palača

    Palača Požeške županije smještena je u Županijskoj ulici, koja se pruža iz sjeverozapadnog ugla glavnog trga grada Požege, Trga Svetog Trojstva, prema sjeveru. Sa zapadne strane ove ulice, još u prvoj polovici 18. stoljeća, bila je sagrađena barokna prizemnica za potrebe Komorske oblasti. Nakon obnove Županije 1745. godine, ovaj objekt preuređen je za njene potrebe. Zgrada je zidana dobrom građom, imala je dva otvorena trijema, u prizemlju i prvom katu prema zapadu, a pročelje joj je bilo okrenuto prema istoku. Na prvom katu nalazila se dvorana za sjednice i soba za nekadašnji arhiv. U tom dijelu zgrade nalazilo se i sedam soba i jedno predsoblje. U prizemlju su bile dvije kuhinje i sedam soba, dvije gospodarske sobe, jedna komora i zidani podrum pod zgradom.

    Povodom dolaska cara i kralja Franje Josipa I, za velikih vojnih vježbi 1885. godine, uređene su i pojedine prostorije, a zidovi su bojani svijetlo – sivom bojom. U županijskoj dvorani uz portrete župana između prozora, postavljena su velika ogledala s pozlaćenim okvirima, a oko prozora stavljeni su tamnocrveni baršunasti zastori. Uz ovu dvoranu, sa sjeverne strane, uređene su dvije sobe za sijelo, te radna soba kralja s velikim pisaćim stolom, soba za spavanje, maršalska dvorana, te soba za stan vrhovnog kraljevog meštra, a sa zapadne strane uz dvoranu za primanje, bio je stan glavnog pobočnika. U prizemlju su bili uređeni stanovi za dvorske činovnike i sluge. Pokućstvo za 27 soba je nabavljeno iz zagrebačke tvornice E. M. Sahsa, a nužne stolarske i bravarske poslove izvršili su domaći obrtnici Adamek, Anić, Habulin, Lipski, Mergenthaler i Plehaty iz Nove Gradiške.

    Deset godina kasnije, na osnovi ove barokne zgrade, gdje je bila smještena Kraljevska županijska oblast, pisarnica i stan velikog župana, 1895. godine, zaslugom velikog župana požeškog NIKOLE pl. JURKOVIĆA, uređena je nova reprezentativna zgrada, palača Požeške županije. Županijsku palaču projektirali su poznati zagrebački arhitekti LEO HONIGSBERG i JULIO DEUTSCH, pripadnici bečke arhitektonske škole historijskih stilova. U zajedničkom graditeljskom uredu «Honigsberg i Deutsch», gradili su izložbene prostore, ljetnikovce, sakralne zgrade, te javne zgrade u Požegi, kojima pripadaju ŽUPANIJSKA PALAČA, tadašnja FINANCIJALNA PALAČA sagrađena 1896. g. (današnja zgrada Suda), kao i zgrada tadašnje PRVE POŽEŠKE ŠTEDIONICE sagrađena 1907. g. (današnja Gradska knjižnica i čitaonica). Kako su ovi arhitekti bili prvi u Hrvatskoj, koji su svoje radove izlagali na umjetničkim izložbama zajedno sa slikarima i kiparima, svoju arhitekturu tretirali su kao umjetničko djelo.

    Zgrada Županijske palače jednokatnica je pravokutnog tlocrta, s tri rizalita na glavnom uličnom pročelju i s aneksom prema dvorištu. Zgrada je sagrađena u duhu historicizma, koji se prepoznaje u bogatoj dekoraciji pročelja, primjeni pilastara, kapitela, vijenaca, tri tornjića sa kupolama. Posebna je pažnja poklonjena unutrašnjoj dekoraciji, izvedbi brojnih i bogatih štuko ukrasa, te ukrasa nad vratima za koje su ovi arhitekti sami posebno izradili nacrte, a po čemu su kao arhitekti i bili poznati. Projekt neostilske obnove ove zgrade jedno je od najboljih njihovih djela. Posebnu vrijednost u projektu predstavljaju kolni ulaz, sa reprezentativnim stepeništem i predvorjem, koje vodi ka ostalim prostorima zgrade i dvorana velike vijećnice s neobaroknim dekorativnim elementima.

    Troškove radova na zgradi namirila je Kraljevska zemaljska vlada i Županija. Uredila se i unutrašnjost zgrade, posebno povijesna županijska dvorana. U njoj je postavljena stara županijska zastava, popis velikih župana, županijski grb, izloženi su portreti kralja Franje Josipa I, portret kralja Franje II, te portreti velikih požeških župana - Antuna grofa Jankovića, Nikole i Antuna Szecsena, Miroslava pl. Špuna Strižića (djelo slikarice Zore Dvorak rođ. pl. Špun – Strižić), Miroslava pl. Kraljevića (djelo slikara Jose Bužana), Petra pl. Maljevca, Ivana Vardiana i Dragutina pl. Gvozdanovića (djelo slikara Bele Čikoša – Sesije). 1894. godine izložen je, tada naslikan, portret velikog župana dr. Nikole Jurkovića, djelo poznatog hrvatskog slikara Vlahe Bukovca. Županijska palača u Požegi primjer je cjelovitog umjetničkog djela, u kojem je sklad postignut jedinstvom arhitekture, slikarstva i plastike.

  • Požeška ljekarna Požeška ljekarna

    Prvu požešku ljekarnu osnovali su Isusovci. Nalazila se iza zgrade Isusovačke kolegije, a počela se uređivati 1741. godine, dvije godine nakon što je kuga vladala u Požegi. Ljekarna je otvorena radi potrebe grada Požege i Požeške županije, a snabdijevala je lijekovima Kolegij, mnoge siromahe i, još k tome, uzdržavala samu sebe. Ljekarna je radila na istom mjestu sve do ukidanja isusovačkog reda 1773. godine. Prvi ljekarnik u toj ljekarni bio je Sebastijan Grandtner, dok je posljednji ljekarnik do ukidanja isusovačkog reda 1773. godine, bio mr. Pavao Thaller (1766 – 1773. g.) doseljen iz Tirola. Uz dopuštenje carice Marije Terezije, ljekarna je 1774. godine prodana mr. Pavlu Thalleru, koji ju je preselio u svoju tada novosagrađenu kuću nasuprot Kolegije, na tadašnjem isusovačkom zemljištu.

    I danas se u Gradskom muzeju Požega, iz te prve ljekarne, čuvaju dvije drvene ploče umjetnički oslikane uljenom bojom. Jedna od slika prikazuje Eskulapa koji oživljava Hipolita, a na drugoj je prikazan Hipokrat kako liječi bolesnicu. Nakon smrti Pavla Thallera (sahranjen je 8. prosinca 1800. g. u grobnici tada župne crkve sv. Terezije), ljekarna prelazi u vlasništvo njegove supruge, udove Thaller.

    Nakon nje vlasnik postaje mr. ph. Vatroslav Thaller, koji je ljekarnu vodio od 1800. do 1833. godine, kada ju je prodao, prema ugovoru iz 1834. godine, ljekarniku Josipu Dienesu. dipl. apotekaru. Novim ugovorom iz 1836. godine, sa svim pravima prodao je svom pastorku - Dragutinu Csillaghu, diplomiranom ljekarniku. Ljekarna je ostala u vlasništvu obitelji Csillagh (Carolus, Ivan i Vladimir) gotovo 100 godina. Mr. ph. Carolus Csillaghu ljekarnu seli u svoju kuću, ugaonu baroknu zgradu smještenu na uglu današnjeg Trga Sv. Trojstva i Županijske ulice.

    O vrijednosti samog arhitektonskog baroknog zdanja, u kojem je ljekarna smještena, govori natpis na dvorišnoj strani, gdje je navedeno da je zgrada sagrađena 1779. godine. Izgorila je u požaru 1842. godine, a popravio ju je i obnovio Ivan i Lavoslava Csillagh, od 1888. do 1894. Godine. Za vrijeme obnove zgrade, mr. ph. Ivan Csillagh dao je izraditi bijeli neobarokni namještaj za prizemlje baroknog zdanja ljekarne, po mjeri prostorija gdje je smješten. Namještaj se sastojao od apotekarskog ormara, odnosno tipa trostrane zidne vitrine s policama, u sredini kojeg je ugrađen sat, a sa strane su inicijali I / Ivan/ i C / Csillagh/ koji upućuju na naručitelja i vlasnika ovog vrijednog namještaja. Ormar s policama pružao se lijevo i desno od sjeverne strane zida, gdje su se ispod sata nalazila vrata koja su vodila u drugu prostoriju, do vrata sa zapadne i istočne strane prostorije. U uglu na južnoj strani prostorije nalazi se manja vitrina, rađena u istom stilu kao i drugi dio namještaja. Stari barokni svod prostorije, u koju je smještena ljekarna, ukrašen je štuko ukrasom, oblikovan u stilu secesije, na prijelazu stoljeća.

    Ljekarnu je 1926. godine kupio mr. ph. Mirko Kraljević, koji je bio njen vlasnik sve do 1947. Godine, kada je postala društveno vlasništvo. Mr. Kraljević postavljen je tada za upravitelja ljekarne.

    Dio ljekarničkog namještaja od 1982. godine pohranjen je u muzej na trajno čuvanje. Gradski muzej dijelove namještaja preuzeo je od Uprave ljekarne, odnosno mr. ph. gospodina Vladimira Jakšića. Ove godine Grad Požega i Ministarstvo kulture izdvojili su sredstva za restauraciju namještaja.

    Cjelokupan inventar ljekarne (namještaj, ljekarničke posude, različite sprave) značajan je povijesno i umjetnički, a kao takav muzejski je vrijedan, te ga je neophodno potrebno očuvati, kako bi Požega po njima, prepoznala svoju vrijednost koja se oslanja na dugu ljekarničku tradiciju.

  • Gimnazija Gimnazija

    Na južnom dijelu glavnog Trga, prva od istoka, uz crkvu sv. Lovre je stara zgrada požeške Gimnazije, jednokatnica koju su podigli isusovci 1726. godine i u kojoj se nastava održavala do 1877. Godine, kada je uz crkvu sv. Terezije podignuta nova zgrada. U toj zgradi je od 1761. do 1776. godine djelovala Academia Posegana, tj. studij filozofije i moralne teologije, čime se Požega isticala kao visokoškolski centar. Jednokatnica je obnovljena 1878. godine, kada je dograđen drugi kat i od tada je tu smješten Samostan sestara milosrdnica sv. Vinka, gdje se nalaze i danas.

    Uz ovu zgradu je 1902. godine izgrađena školska zgrada, dvokatnica u kojoj se danas nalazi OŠ „ Antuna Kanižlića“. Gimnazija 3.jpg Gradnja nove zgrade Gimnazije započela je 1876.godine. Nacrt je izradio kraljevski županijski mjernik Vilim Just (osnivač Hrvatskog pjevačkog društva „Vijenac“), a građevinske radove izveo je Armin Erlich, gradski poduzetnik. Svečano otvorenje upriličeno je na Dan sv. Alojzija, 21. lipnja 1877. godine, kada je na svečanosti otvorenja blagoslovljena i zastava Gimnazije.

    Nastojanjem prof. Otona Kučere, na zgradi je postavljena zvjezdarnica, koja je služila za potrebe nastave, a u podne se redovito oglašavao „top“. Drugi kat dograđen je 1939. godine, kada je zgrada poprimila današnji izgled.